Početna strana > Rubrike > Politički život > Protivustavnost i nelogičnosti Zakona o rodnoj ravnopravnosti
Politički život

Protivustavnost i nelogičnosti Zakona o rodnoj ravnopravnosti

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Vranić   
petak, 16. februar 2024.

Zašto je Zakon o rodnoj ravnopravnosti neprihvatljiv?

Član 15. Ustava Republike Srbije kaže da „Država jemči ravnopravnost žena i muškaraca i razvija politiku jednakih mogućnosti“. Sa druge strane, zakon o rodnoj ravnospravnostinameće politiku jednakih ishoda (supstantivnu jednakost), a to je dijametralno suprotnoustavom zagarantovanoj politicijednakih mogućnosti (formalnoj jednakosti).

Jednakost primene zakona, ili formalna jednakost(formalequality), znači da se pravila i standardi odnose na sve podjednako i da svi podležu zakonu podjednako. Prema formalnoj jednakosti, pravda bi trebalo da bude slepa, kako se to do sada govorilo. To znači da zakon ne bi trebalo da interesuje da li je neko bogat ili siromašan, crn ili beo, muškarac ili žena... Zakon ne bi trebalo da uzima u obzir lične karakteristike i trebalo bi da tretira ljude svakoga ponaosob (kao pojedince, kao ličnosti), a ne kao članove grupa. Dakle, zakon ne bi trebalo da se interesuje o tome ko si.

Suprotno ovome, jednakost ishoda, ili tzv. supstantivna jednakost(substantiveequality), ne znači jednak tretman ljudi kao pojedinaca, već izisukuje drugačije tretiranje kako bi se postigao jednak ishod za sve. Prema ovoj teoriji, pravda ne bi trebalo da bude slepa, već treba da istraži grupnu pripadnost. Zakon ne bi trebalo da tretira ljude na isti način, već treba da pravi razliku između ljudi (diskriminiše)na osnovu grupne pripadnosti i shodno tome se prilagođava kako bi uzimao u obzir grupne prednosti i mane.

Ove dve vrste jednakosti su nespojive i ne mogu da postoje jedna uz drugu. Zakon ne može da primenjuje ista pravila za sve, i da u isto vreme primenjuje različita pravila za različite ljude. Ukoliko kažemo da zakon mora da se primenjuje podjednako za sve, onda je jednakost ishoda nemoguća. Ukoliko ustvrdimo da bi svi trebalo da postignu isti stepen uspeha, onda ista pravila i standardi ne mogu biti primenjeni. Mora biti ili jedno ili drugo.

Gde je cilj jednakost ishoda, tu sud uzima u obzir da li će nekim ljudima biti teže da ispune uslove u odnosu na druge. Na primer, pravilo može da zahteva da svi dobrovoljci u vojsci moraju biti sposobni da trče tri kilometra za manje od deset minuta pod punom ratnom opremom. To pravilo uspostavlja opšte pravilo za sve vojne dobrovoljce i ispunjava uslove za jednakost mogućnosti. Međutim, ako prosečan muškarac trči brže od prosečne žene, to pravilo ne odgovara zahtevima jednakosti ishoda, jer kao grupa, žene će imati veći izazov da ispune uslov od muškaraca.

Zakon o rodnoj ravnopravnosti naizgled predstavljapravo na jednakost mogućnosti (formalnu jednakost). Tako se već u prvom članu navodi: „Mere za ostvarivanje i unapređivanje rodne ravnopravnosti podrazumevaju stvaranje  jednakih mogućnosti za učešće i ravnopravan tretmanžena i muškaraca u oblasti rada, zapošljavanja i samozapošljavanja itd...“

Međutim, već u trećem članu ovaj zakon pokušava da spoji nespojivo: „Rodna ravnopravnost podrazumeva jednaka prava, odgovornosti i mogućnosti, ravnomerno učešće i uravnoteženu zastupljenost žena i muškaraca u svim oblastima društvenog života...“Dakle, jednake mogućnosti (jednakost mogućnosti) i uravnotežena zastupljenost (jednakost ishoda) potiru jedna drugu. Ne može se reći da će najkvalifikovaniji kandidati biti izabrani na nekom konkursu i u isto vreme tvrditi da će u ishodu konkursa ravnomerno biti zastupljeni i žene i muškarci.

Zatim, u Članu 4.zakon pominje diskriminaciju i pojašnjava da neposredna diskriminacija na osnovu pola, polnih karakteristika, odnosno roda, postoji ako se lice ili grupa lica „stavljaju ili su stavljeni u nepovoljni položaj, ili bi mogli biti stavljeni u nepovoljni položaj.“ A posredna diskriminacija na osnovu pola, polnih karakteristika odnosno roda, postoji ako, „naizgled neutralna odredba, kriterijum ili praksa, lice ili grupu licastavlja, ili bi mogla staviti, zbog njihovog pola, polnih karakteristika, odnosno roda, u nepovoljan položaj u poređenju sa drugim licima u istoj ili sličnoj situaciji, osim ako je to objektivno opravdano zakonitim ciljem, a sredstva za postizanje tog cilja su primerena i nužna.“ I ovde, naizgled, zakon garantuje pravo na formalnu jednakost. Dakle, oba pola bi trebalo da imaju isti tretman.

Međutim, problem je što sami autori zakona kažu da oni ne misle da oba pola treba da imaju isti tretman. Prema njima, ova odredba nema za cilj da garantuje formalnu jednakost među polovima, već naprotiv, jednakost ishoda, odnosno jednaku ili makar uravnoteženu zastupljenost:uravnotežena zastupljenost polova postoji kada je zastupljenost jednog od polova između 40–50% u odnosu na drugi pol, a osetno neuravnotežena zastupljenost polova postoji kada je zastupljenost jednog pola niža od 40% u odnosu na drugi pol, osim ako iz posebnog zakona ne proizlazi drugačije (Član 6. tačka 9).Dakle, jedan pol, onaj koji je „ugrožen“, mora da bude povlašćen u odnosu na drugi. Pri svemu tome ostaje nejasno ko dodeljuje statuse „ugroženih“ i „nadmoćnih“, i po kojim kriterijumima.

Pored toga, Član 7. zakona o rodnoj ravnopravnosti pominje politiku jednakih mogućnosti. Ali, za autore ovoga zakona, politika jednakih mogućnosti značiuzimanje u obzir različitih interesa, potreba i prioriteta žena i muškaraca prilikom donošenja javnih i drugih politika i odlučivanja o pravima, obavezama i na zakonu zasnovanim interesima. Ovakve formulacije u ovom zakonu potpuno potiru tvrdnju autora ovoga zakona da se zalažu protiv diskriminacije. Ovaj primer spada u knjiški primer ozakonjenja diskriminacije. Diskriminacija znači razlikovati i tretirati drugačije.  Uzimanje u obzir različitih interesa, kako navode autori zakona, znači upravo to da će neko morati da odlučuje o tome koji su različiti interesi muškaraca i žena i shodno nečijim odlukama dalje će se muške i ženske osobe tretirati, ne kao ličnosti i pojedinci sa svim pravima i obavezama, već kao pripadnici identitetskih ili interesnih grupa. Na osnovu svoje pripadnosti grupi, žene i muškarci će dalje biti tretirani ili kao „ugroženi“, ili „privilegovani“.

Zatim, Član 11. predviđa tzv. posebne mere koje se određuju i sprovode u slučajevima osetno neuravnotežene zastupljenosti polova (odnosno kada je zastupljenost jednog od polova između 40-50% u odnosu na drugi pol). Sledeći logiku ovoga zakona, ukoliko bi na testu za prijemni ispit za fakultet više od 50% devojčica imalo bolji rezultat, onda bi u skladu sa posebnim merama predviđenim u takvim situacijama trebalo da se omogući određeni broj dečaka, iako su dali znatno slabije rezultate od nekih devojčica, kako bi se osigurala tzv. umerena zastupljenost; i obratno. Dakle, uslov za uspeh i zaposlenje više neće biti kvalitet, sposobnost i stručnost pojedinca, već uravnotežena zastupljenost i pripadnost „ugroženim“ identiteskim ili interesnim grupama.

Dalje, zakon govori npr. u Članu 25. o politici jednakih mogućnosti, a već u članu 26. objašnjava da je cilj zakona „uravnotežena zastupljenost“ polova, što znači upravo jednakost ishoda. Zatim opet, u Članu 27. govori se o obezbeđivanju jednakih mogućnosti pripadnika određenih interesnih grupa, ali odmah u nastavku navodi čitav niz slučajeva u kojima je moguće diskrimnisati (tretirati drugačije pojedince shodno njihovoj pripadnosti  identitetskim grupa) da bi se postigao željeni ishod

Sam zakon, dakle, napisan je tako da ga je ne moguće neutralno primeniti, odnosno po ustavnom principu formalne jednakosti, a još je opasnije to što je definisan na takav način da samo mali broj privilegovanih ljudi ima pravo da protumači i dâ konačnu reč o tome ko je „ugrožen“, a ko „privilegovan“ i šta zakon zaista znači.

Supstantivna jednakost (jednakost ishoda) čini neke ljude„jednakijim“ od drugih.

Rodno osetljiv jezik

Najveći stručnjaci i najveći autoriteti srpske lingvistike već su izneli svoja ekspertska mišljenja i detaljno ukazali na to koliko je duhu srpskog jezika stran pojam tzv. rodno osetljivog jezika. Detaljna i ozbiljna mišljenja srpskih lingvista su više nego dovoljna da se uvidi koliko je ovaj zakon u najmanju ruku promašaj, pucanj u prazno. No, očigledno da je po sredi nešto više od onoga za šta se ovaj zakon predstavlja u javnosti.

Na Zapadu je snimljena serija Tudors, priča o kralju Henriju XVIII. U jednoj epizodi, kralj je osudio Tomasa Mora na smrt zbog njegovog odbijanja da kaže da je kralj poglavar crkve Engleske. Mor, u zatvorskoj ćeliji, čeka svoje pogubljenje, a njegov prijatelj dolazi da ga moli da izgovori ono što kralj od njega zahteva. Mor mu je odgovorio da on to ne može da uradi, jer ne veruje da je to istina. U ogorčenju, prijatelj mu kaže: Ne moraš da veruješ, samo treba da izgovoriš!

Kada neko stavi ljudski razum pred takavo kalkulisanje, to znači da je pod čizmom tiranina. Tomas Mor je izgubio glavu.

Zakon o rodnoj ravnopravnosti ne kaže da celokupno srpsko društvo treba da veruje u ispravnost jezičkih i društvenih promena, ali kaže da mora da ih izgovara i prihvati, a konačno i da promeni svest (Član 6. tačka 17). Ako to ne učini, možda neće biti skidane glave, ali svi koji se ne povinuju ovom zakonu mogli bi da ostanu bez posla, a svi će biti podložni kazni koju sud odredi u zavisnosti odvrster i veličine prestupa od 5.000 do 2.000.000 din.

Dakle, radi se o prinudnom govoru, odnosno o fenomenu kada vlast menja jezik, govori kako građani moraju da razmišljaju, koje vrednosti mogu da imaju i nameće građanima društvene izmene na osnovu sile zakona. To se do sada smatralo nezamislivim u savremenim demokratskim društvima, naročito onim koja imaju i pamte loša iskustva pod totalitarnim režimima. Nažalost, veliki deo istorije srpskog društva je ispisan pod totalitarnim režimima. No, nadamo se da ne prihvatamo takve sisteme sad već po navici, već da, pamteći i imajući iskustva, prepoznajemo simptome i predupređujemo katastrofu. Jezik srpskog naroda nikada u istoriji nije bio silom menjan od strane vlasti, već je uvek bio proizvod prirodnog procesa razvijanja iz naroda izražavajući duh naroda.

Svakako, prinudni govor je bio prisutan i ranije, npr.: oznake na paklicama cigareta, takse, izveštaji itd., ali ovo je daleko gore. Ovde se radi o političkom, štaviše ideološkom mišljenju, koje se zakonom nameće građanima. Na taj način se uspostavlja progresivna ideologija kao društvena norma. Pojašnjenja radi, ovde ne sugerišemo da bi država trebalo da nameće neku drugu ideologiju. Upravo suprotno, država ne bi trebalo da nameće ni jednu ideologiju zakonski, što znači, silom.Državabi trebalo da bude potpuno neutralna i nepristrasnapo pitnju političkih i ideoloških mišljenja. Ali, autori ovoga zakona ne tumače zakon iz neutralne pozicije.

Kada je reč o jednakosti, niko pri zdravom razumu ne može da bude protiv jednakih mogućnosti i podsticanja najkvalifikovanijih muškaraca i žena za posao. Podsticanje najsposobnijih i najkvalifikovanijih žena i muškaraca doprinosi napretku društva. Nasuprot tome, uravnotežena zastupljenost ograničava društvo u svakom smislu.

Zanimljiv podatak je i to da su psiholozi sproveli naučni eksperiment, odnosno pokušaj stvaranja tzv. egalitarnog društva u skandinavskim zemljama. Egalitarno društvo podrazumeva potpunu jednakost među polovima. Ali, ono što je naučno pokazano jeste da, što su veću slobodu za izbor imala oba pola, to su razlike među polovima bile veće i izraženije. Razlog za to, ispostavilo se, bile su različite prirodne sklonosti koje dva pola imaju prema određenim pozivima i poslovima.

S tim u vezi, ne možemo a da ne primetimo i to da još nismo čuli da ideološki aktivisti traže jednaku zastupljenost u rudnicima, na građevinskim poslovima, na ratnim frontovima i sl.  Pa, čak i tzv. zakon o rodnojravnopravnosti slovom jednim ne pominje ravnopravnost i jednaku zastupljenost u svim segmentima društva, već isključivo u segmentima politike i rukovodstva, dakle vlasti i moći. Naravno, ovim ni u kom slučaju ne želimo da kažemo da žene, ili pak muškarci, ne bi trebalo da budu na najvišim pozicijama. Naprotiv, smatramo da bi, kao i do sada, oba pola trebalo da imaju istu mogućnost da budu i poslanici i ministri i premijeri i predsednici. Za to u Srbiji do sada nije trebao ovakav zakon, jer to u Srbiji i nije bilo pitanje. Samo bi, po mom skromnom mišljenju, ipak trebalo staviti u prvi plan sposobnost kandidata (jednakost mogućnosti), posebno na tako važnim mestima od kojih zavisi život čitavih naroda, umesto stavljanja u prvi plan uravnoteženu zastupljenost, ili pripadnost nekoj „ugroženoj“ grupi (jednakost ishoda).

Ali, svako ko društvu misli dobro i ko je pri zdravom razumu, svakako daželi da najvažnije odluke u ime društva donose najsposobnijipolitičari, muškarci i žene; da decu uče najbolji profesori, muškarci i žene; da ga leče najsposobniji lekari, muškarci i žene; da ga prevoze najbolji vozači i piloti, muškarci i žene; da sluša najbolje muzičare, muškarce i žene; da čita i sluša najbolje izveštaje najboljih novinara, muškaraca i žena; da gleda najbolje sportiste, muškarce i žene itd. Ali, stavljajući pripadnost „ugroženoj“ grupi u prvi plan, pa još kroz zakon,može da značisamo to da najsposobnija ili najkvalifikovanija osoba višenećeimati garantovan posao. Bojim se da će se to tek pokazati kao ogroman problem za društvo.

Umesto da se podstiče kvalitet, nažalost, kroz ovaj i slične zakone podstičese samo osećaj duboke podeljenosti društva; sa jedne strane „ugroženih“ grupica, a sa druge „privilegovanih“. Ideologija koja se nameće kroz ovaj i slične zakone, predstavlja društvo kao duboko diskriminatorno, jer je uvek neko „ugrožen“, a mlade generacije stasavaju uz svest da su ljudi suštinski surovi i da je čovek čoveku ustvari problem i pretnja. Nažalost, od takvih generacija ne možemo očekivati da imaju ni poštovanje, a kamoli ljubavi prema svom okruženju i svome bližnjem, a posledice mogu biti nesagledive.

Ukratko, zakon o rodnoj ravnopravnosti nije prihvatljiv iz sledećih razloga:

1) Suprotno ustavom zagarantovanoj politici jednakih mogućnosti (Član 15.), ovaj zakon nameće politiku supstantivne jednakosti, odnosno politiku jednakih ishoda. Time je zakon direktno suprotstavljen Članu 15. aktuelnog Ustava Republike Srbije.

2) Država silom zakona menja jezik da bi postigla preumljenje naroda. Pitanje na koje mi danas treba zajedno da damo odgovor jeste da li vlasti, silom zakona, mogu da teraju ljude da govore ono što bi one (vlasti) želele da čuju, bez obzira na sadržaj govora?

3) Konačno, ovaj zakon je ispunjen nelogičnostima jer ne pravi jasnu razliku između formalne i supstantivne jednakosti, a kao što smo videli, te dve jednakosti su suprotstavljene jedna drugoj i nikako ne mogu da stoje jedna uz drugu.

Donesen je zakon o navodnoj ravnopravnosti, koji ustvari samo diskriminiše i pravi dubok jaz u društvu. Ovo nije jedina izmena zakona u tom pravcu. Ova ideologija se već raširila.Političari, profesori, lekari, novinari, pravnici, korisnici državne kase, svi moraju da se usklade sa datom ideologijom, ili će biti prokaženi. Ne moraju u to da veruju, ali moraju tako da govore.

Pisali smo ranije o pojmovima socijalna ili društvena pravda ili kritička teorija društvai kako se zloupotrebljavaju pojmovi. Niti socijalna ili društvena pravda ima za cilj pravdu koja se odnosi na svakoga podjednako, niti kritička teorija društva ima za cilj kritičko razmišljanje društva. Ovo je primena sirove moći koja se dešava pred našim očima. Ovo je način na koji društva skliznu u mrak. Ukoliko ovaj i slični zakonizažive u društvu, treba biti zabrinut.

(Autor je sveštenik SPC)